Tu gdje počiva nemir
02.09.2006., subota
OBAVIJEST
|
Dragi moji, svoje pisanje sam preselila na Tu gdje počiva nemir..,a možete me čitati i na mom matičnom bloguNezasitna. do čitanja |
26.07.2006., srijeda
fala Dachi
Hvala Dachi na banneru !!!   |
23.07.2006., nedjelja
Nevidljivo crna (?!?)
|
Nedokučiva spoznaja me napokon prenula iz duboka sna. Shvatih da sam sama, da sunce više ne sija i da nema ničega ljepšeg što bi se moglo dogoditi sutra. Pukla me sjeta. Neka čudna sila je u meni pobudila želju da volim i da budem voljena, a znam da to ne bih smijela. Ne mogu se samo tako opet nekome otvoriti i onda rušiti sistem. Nema više toga i hard drive i software su mi otišli. Nema tu više ničega zdravog, no ni sretnog. Tužan je moj život kad me strah veseliti se nekome, potrčati nekome u naručje nakon svog krvnika i onda biti sretnom. To tako jednostavno u mom kukavićkom životu ne ide. I kada se krvnik osmijehnuo i priupitao me imam li dušu-zaplakala sam.Onako, još jednom, za kraj! No, da li je tu sve stalo?! Ne znam. Ponekad kažu i da kamen zaplače,al pobogu, ta nisam ja kamen, nisam ni crna mrlja... ipak, sam netko, nešto na ovom prokletom svijetu i tako sam nevidljiva. Ironična, sarkastična, brutalna i nevidljiva,a ipak tako crna...  Ponekad želim rasporiti svoju kožu, vidjeti da li sam čovjek ili robot i nasmijati se svojoj nesreći, no smijeh je odavna nestao s usana. Tužna, shrvana okrećem nekoć značajne listove knjige koju sam vlastitom krvlju i suzama ispisala i ne osjećam ništa. Nema ni tuge, ni jada, ni bola, a najmanje ljubavi. Ništa mi nije jasno, sama se sa sobom vrtim u krug i prevrćem u hladnoj postelji.. Vrištim i nadam se da će netko čuti moj krik i zabiti bodež u moje suho grlo. Tresem se i nadam se da će netko uslišiti molitvu grešnice i jednim kratkim potezom rasporiti šutnju.. Ubiti mrtvu sliku i pustiti istinu da poteče. (29.11.2005) |
19.07.2006., srijeda
416 kostiju na putu
|
Grrrr…. Kako samo volim okus spržene kože na usnama, onaj pohotni miris trulog mesa i slatke krvi?! Neopisivo, slatko i nastrano-taman za mene! Obožavam kada me s ustima punim žiletima ranjavaš, kada njima siječeš kožu i kada krv potekne preko tvojih usana, moga tijela. Debela epiderma se raspara poput žrtve Freddia Kruegera. Osjećam vreli mlaz koji šišti iz moga vrata i hrani onu iskonsku zvijer u tebi. Volim te kada si grub, kada te ne sputavaju one ljudske vrijednosti. Volim te kada svoju zvijer pustiš iz kaveza i kada podivljaš na milijun načina. Volim sputavati bijes u zvijeri, vući ju za nos i ostavljati duboke ožiljke na njegovu vratu, na njegovim plećima. Ona aroma užegla znoja pobuđuje bludnicu u meni.. rađa se zasad neukroćena neman i grize te, nanosi ti bol.  Drhtiš pod ugrizima, grčiš se od bola pod mojim usnama i slamam u tebi zvjerstvo, lomim te, bludničim i vladam tvojim bićem. Još sam neizjahana… Ljubiš me svojim otrovnim usnama, kiselinom nagrizaš moje bradavice, pijavice stavljaš na moj vrat i hraniš se skupa s njima, jer one su tvoje male sestrice. Kraljevska boa plazi po mom tijelu, provlači se između naših tijela i grebe moju meku kožu. Moje ruke te guše, ja krvarim iz svih pora, a jato strvinara kruži iznad nas. Žele uzeti dio tebe, dio mene i nastaviti hranidbeni lanac, a ja prvo želim okusiti svu ljepotu tvoje boli. Želim te gledati kako se duhovno slamaš i kako pod mojom petom jecaš od bola i polako umireš poput zvijeri u kavezu.  Ponestaje mi snage, krv se skrućuje na netom usječenim ranama i vrištim od boli… noktima gulim tvoj grubi oklop i grizem te… tako si sladak bludniče, a jedino slađe od tebe je osveta… Gubim onaj slatkasti okus s usana, u meni gori bodež i izvijem se poput udava koji se smotao oko moje nogu i vrata. Krv uskoro prestaje teći, tijelo se grči i mijenja boju. Postajem poput Snjeguljice, blijedom, lijepom i mrtvom. Spuštaš se na mene poput hijene, uzimaš zadnji udah i umiremo spojeni u jedno.. oči dobivaju smisao, gledam te i ne vidim poput slijepe mačke. Strvinari nam kljucaju kosti, jedu ostatke sa svih 416 koščica koje posjedujemo, a smrad pobjede se nadvio nad naše ime. Ponosni smo, mrtvi, neshvaćeni i svoji…. Zauvijek prognani bludnici!!! (10.06.2005) |
18.07.2006., utorak
voštane suze porculanske lutke
|
Staklene krhotine na rukama i krv koja teče poput vode. Kisele kiše i dalje padaju, a kiselina ispire sve ono što čini dan lijepim. Sinoć je porculanska lutka ispustila kratak krik. Svojim majušnim ručicama je iščupala vlastito srce iz grudi i stavila ga na pladanj ponosa. Drhtavim ručicama je obrisala krvave suze i legla na hladnu postelju. Odlučila je staviti zmiju na mjestu srca, jer je zmija razborita i podla.. točno onakva kakvom bi hladna lutka željela biti. Snježno bijelom haljinom je potekla već gotovo crna krv, a zrak je odisao nekom ugodnom trulom notom. Preko rumenih obraza su se slijevale suze što je jako začudilo njeno biće, a rekli su joj da porculanske lutke ne plaču. No, i zidovi imaju oči, i zidovi plaču.  Uspješno je uklonila trn iz svog ružnog tijela, iščupala je izdajicu iz vatom obložene unutrašnjosti i više nije osjetila bol. Danima je stajala u praznom korneru, vrištala ispod glasa da lastavice ne bi čule njenu bol i skrivala se od pogleda. Nije željela da je više dodiruju male djevojčice i mali dječaci. Nije željela osjetiti one bolne dodire koji su ostavljali krhotine na njenom tijelu i prljali njenu savršeno bijelu put. Čak se i nekoć divna, zlatna kosa promijenila. Nestalo je sjaja u njenom bistrom pogledu… on se utopio u bespuću crne rijeke. Upravo one u kojoj ona želi da umre. Voštane bjeloočnice su se topile pod užarenim, ustajalim zrakom. No, lutka je zadržala svoj mirni ritam disanja. Uvijek je imala osjećaj da je mrtva, uvijek su je uvjeravali u nešto što nikad i nije postojalo. Nakratko bi ona umorna od obećanja mislima uplovila na mjesto koje je smatrala sigurnim i sretnim, no i sreća je izgubila svoj smisao. Fascinirale su je žigice jer je voljela vatru. Voljela je onaj vreli plamen i maštati o sebi kako izgara, kako joj tijelo u trenu plane i izgori, a porculanske ruke, noge i glava se tope i pucaju pod visokim plamenom. Uvijek je u toj viziji vidjela i svoje voštane oči kako se otapaju i teku preko njenog lica poput suza. No, to je za nju bila sretna vizija. Vječito se poigravala vatrom, no uvijek je netko bio u blizini i branio joj da uživa u veličanstvenoj paklenoj stihiji. Vjerojatno je uvijek željela biti piroman, a naravno drugi se s tim nikad nisu ni pokušali složiti.  Imala je još jednu viziju, no ovaj puta hladnu. Bila je to naravno ona vezana za crnu rijeku koja je tekla njenim bezimenim gradom. Kad bi njene djevojčice i dječaci šetali uz obalu rijeke i nosali ju u naručju ili vukli po zemlji držeći ju za nježne ručice, ona se komešala i željela pasti u tamnu, blatnjavu vodu. Ta rijeka nije imala za nju imena, ali je bila nešto najljepše u njenom životu. Rijeka koja je imala samo jednu stranu jer ona drugu i nikad nije vidjela. Rijeka koja je za nju bila poput sjajne medalje, a lutka je uvijek vidjela samo jednu stranu, onu tmurnu-njoj nalik. Uvijek je mrzila svoje savršene usne, jer su prečesto skrivale prava čuvstva. Uvijek su bile crvene, jedre i gotovo nerealno lijepe i uvijek su bile nekako suvišne za njeno postojanje. Pogotovo su joj smetali dodiri koji su s njenih putenih usana skidali žarko crvenu boju i prljali ih. Okaljali su njenu savršenu put i promijenili je, pa je sreću uzela u svoje ruke i zamijenila ju za realnost. Jednim krikom je promijenila svoje biće i otišla putem bez povratka.  (24.06.2005.) |
17.07.2006., ponedjeljak
Besmislenost ili pak nešto više?!
|
Nešto je zatočilo moje biće u svojim rukama i ne pušta me. Kao da se Anđeo Smrti nadvio nad moje ime i hrani se mojim duhom, mojim bićem i mojim umom. Umorna sam od traganja za onim nedokučivim, onim što možda nikad neću doseći.. Blesave kapi kiše ispiru kožu nagriženu od bola, istrošenu od grubosti, a moje pitome godine me podsjećaju da vrijeme kraj mene prolazi.  Osjećam kao da se svaki dan borim sa vjetrenjačama i istina je-ja se svakog dana borim sa sobom samom i sama sam sebi najveći neprijatelj. Zar sam pala toliko nisko da me nitko više i ne mrzi, zar se moje biće svelo samo na jedno ime, jedan vers u još neispisanoj knjizi života patnice, đavolje suputnice?! Ponekad se osjećam tako prazno.. neispisane riječi prolaze umom, ali ja nemam hrabrosti izustiti ih, nemam hrabrosti napisati svoju knjigu do kraja i dostojanstveno dogorjeti do mramornog tla. Zemljom su zatrpane moje misli, trulež i crvi su zaposjeli moj klonuli duh, a neizvjesnost je ostala zatočena u meni. Svrbi me koža, svrbe me laži koje su drugi stvorili da bi me odaljili od svih, od sebe same. No, ja sebe samu ne razumijem, pa zašto bi onda netko razumio mene?! U biti, tko sam ja!? Altruistično biće zatočeno unutar praznih ljuštura svijesti ili samo list kojem fali početak i kraj.  Poet koji me pisao zaboravio je staviti točku na I! Zaboravio je da i nesavršenstvo treba svoj kraj. Zaboravio je da dogorjele svijeće ne mogu gorjeti i da su listovi uvijek prazni ako ih se ispisuje vrelom, nevidljivom tintom… Netko je zaboravio da i meni ipak treba malo ljubavi i da mi je dosta ovog osjećaja tuposti. Ponekad se molim samoj sebi da me netko iskoristi samo kako bih se osjećala korisnom, kako bih našla barem jednu svrhu svog postojanja. I ponekad mi se čini da postojim radi drugih, da postojim da bih udovoljila drugima i da budem nepostojana kao vlastita jedinka. Sve je tako besmisleno, čak je i ciljnost izgubila svoj cilj!! Kažu da trebaš voljeti samog sebe, a ja ponekad ne znam što bih to u sebi voljela.. ljudsku glupost, grešku prirode, nedefiniranu definiciju ili pak nešto sedmo, onozemaljsko?! Voljela bih biti astralnom projekcijom. Postojati, a u biti ne značiti puno običnom laiku. Voljela bih biti nešto što se uči. Pojam koji je moguće definirati i list koji je moguće ispisati, ali ga se nikad ne može pročitati.  Nekad bih željela sa sebe skinuti sve maske, skinuti kožu sa svog tijela i stati na kišu da ispire prljavštinu utisnutu u ljudskosti. Bilo bi lijepo skinuti kožu sa svoga tijela, staviti je u vlastite ruke i najtvrđom četkom iščetkati sve nametnike… skinuti i sva mišićna vlakna i pogledati te opipati one kosti koje čine konstituciju naših ovozemaljskih tijela. Postoji nešto savršeno u nesavršenom robotu. Postoji bezosjećajnost koju se ja više bojim osjećati, jer i ona je čuvstvo, jer ponekad bi i najtvrđi kamen želio pući i rasuti se u milijune kamenčića, a ponekad bi i voda poželjela bar na tren prestati teći. Toliko je toga logičnog u mojoj nelogičnosti! Toliko je toga strašnog u mojoj mirnoći. Toliko je toga besciljnog u ciljnosti. Pa i definicija je definirani pojam, ali ga je nemoguće definirati! Zna li uopće neko definiciju definicije?! Mislim da ne, a i ona kao pojam postoji.  Archie je nesmisleno podvojen pojam!!! Izgubljen, nagrižen, iskren i do bola trul. Kao tumor grizem iznutra, nagrizam vlastitu tanku ovojnicu i zubima nagrizam vlastitu dušu. Trunem poput dunje na ormaru koja je odavna suviše požutjela i izgubila onaj miris profinjenosti. Kamen sam, a drhtim na suncu od ciče zime. Logično?! Mislim da ne! Istinito?! Definitivno, DA!!! Moja kontradiktornost je kontradiktorna proturječju. I što se na kraju dogodi kada zilijun minusa pomnožite sa bilijun minusa?! Ne znam, a zna li uopće netko što sam htjela time reći!? Zna li itko zašto sam to izustila?! Zašto sam neispisani list popunila praznoćom?! Odgovor bi vam rekla, ali ne znam ga! Moje razumijevanje, opravdava nerazumijevanje ovoga posta, opravdava moju rezoluciju boja i monotoniju zvuka.. Smisleno?! Definitivno, NE! Al to sam ja! Nesmislenost pronađena u smislenosti, neodlučnost nađena u odlučnosti autodestrukcije… ja… jedna….jedina…. i dalje trula i postojana…. Nagrižena, nekonzumirana… svoja i ničija… sebično zagrižena i bolno izfrustirana… imuna na grubost, nenaučena na nježnost. Izbubljena u besciljnosti… ničija i… tražim nepostojanost (08.06.2005) |
16.07.2006., nedjelja
Quand j'avais 16 ans je m'ai tue
|
U bezimenom gradu rođena je bludnica noći, dnevno dijete nevinosti. Rođena je vila proizašla iz narkomanski stvorene iluzije ljubavi između dvoje maloljetnika, a za njeno stvaranje je bilo dovoljno gubljenje jedne nevinosti i dječački neoprez. Rođena je na ulici, stavljena na lađu napravljenu od listova palme i puštena na Crnu rijeku da plovi vjerojatno u smrt. No, pronašla ju je jedna dama noći i odgojila.. malena je imala prekrasnu crnu kosu, oči crne poput krila šumskog jelenka i put glatku i bijelu poput porculanske lutkice. Voljela je vodu, šarene papiriće razasute po pločniku i duge zime.. Bila je anđeo s greškom, prelijepa, nijema , nevina i zatočena u okovima svoje nemogućnosti da se izrazi. Nikad se nije smijala, nije ni poznavala tu emociju, a i njene usne nikad se nisu micale. Bojala se stranaca, jer je za sve bila samo jadna marioneta.  Bila je slaba, njene tanjušne nožice su klizile u prevelikim čizmama koje joj je dao neki siroti didica. Imala je toliko tanak vrat da se činilo da će on svakog trena pući i da će crna glavica klonuti. Rasla je na ulici, nikad nije upoznala sreću, no radovale su je sitnice poput šarenih papira na pločniku, no to nije znala pokazati na drugi način osim hvatajući ih u zraku kada bi vjetar jače zapuhao. Tako je i satima sjedila na Crnoj rijeci, promatrala fetuse kako plutaju na površini skupa s nečistoćom ovoga svijeta i razmišljala o tome kako je i ona mogla biti samo još jedan fetus izgubljen u crnoj vodi. No, ta ju pomisao nije plašila, jer joj se rijeka činila nekako neobično živom. Njena nevinost se činila božanskom i svi su je promatrali, a ona je vječito bježala skupa sa sjenkama noći. Dana se nije bojala, iako joj je sunce peklo vilinski blijedu put, ali noć ju je plašila, jer su sve noći bile obilježene bukom, glasovima koje ona nije mogla ispustiti. Govorila je šutnjom, a oči su bile zrcala njene duše. U noći jednog zimskog dana prišao joj je intrigantni stranac i odveo je u novi svijet. Uzeo ju je za ruke, priljubio uz svoje tijelo i obećao da će ju uvijek čuvati. No, on je volio samo njenu sposobnost da šuti i ne pokazuje osjećaje. Sviđao mi se način na koji se ona nije mogla oduprijeti na sve njegove nasrtaje. Odveo ju je u neki mračni podrum i stavio u kavez složen od tvrdog čelika. Danju bi u podrum dovodio razne slojeve ljudi da se dive njenoj nevinosti i da ismijavaju njenu nesavršenost, a noću bi se služio njome da utaži svoje animalističke žudnje. Bila je samo njegovom bludnicom. Zatočena u dva kaveza, onom čeličnom i još jednom mnogo gorem zatvoru koji se načinjen od rešetaka njene tišine. Danima je sjedila u kutu malenog kaveza i dugim noktima urezivala tragove na svojoj koži i više nije bila poželjna. Njenih 16 godina je bilo obilježeno šutnjom, a nikad se nije znala izraziti ni slovima. Koža je pucala pod pritiskom oštrih noktiju i mala vila je krvarila dok slabašno srce nije prestalo tući. Manijak ju je izvadio iz kaveza, obrisao krvave rane s nje i još jednom dotaknuo svaki pedalj njenog tijela. Njene crne oči su bile otvorene dok ju je nosio do Crne rijeke i pustio da pluta na površini. Bila je toliko lagana da je za razliku od ostalih leševa plutala na površini, baš poput fetusa koje je satima znala promatrati… vratila se svojoj rijeci, a umrla je kad joj je bilo samo 16! |
15.07.2006., subota
Kronično...
|
Ležala sam na tvrdoj zemlji kraj tvog doma, udisala miris trulog lišća i ucrvalih jabuka. Sjećam se da sam razmišljala o nekoj mutnoj, crnoj vodi i sanjarila kako plutaš mrtav na površini. Smijala sam se poput bijesne hijene i lizala svoje prste uprljane nekom uljastom, gorkom tvari. Uvijek me nasmijavala pomisao na tvoju smrt, način na koji bi umirao i kako bih samo uživala u tebi, no naravno da nikad ne bih željela da umreš, pogotovo ne bez pozdrava. Koliko sam samo puta u svojoj glavi radila obdukciju tvoga lijepog tijela, igrala se tvojim umrtvljenim živcima i lizala ti mrzvačke oči, tako slatke, mačkaste i ledene. Prstima sam dodirivala tvoje organe. Željela sam pojesti tvoje trulo srce i ispiti svu tvoju krv ili leći pod hladni, metalni, obdukcijski stol i pustiti tvoju krv da teče po meni i nagriza moju kožu. Željela sam tupim žiletom skidati tamnu kosu s tvoga skalpa, teškim, zahrđalim svrdlom otvoriti tvoj prsni koš, zubima otkidati ljuskice s tvojih usana, noktima golicati tvoje umrtvljeno nepce, ugristi te za nos i povući te za mrtvo uho. Maštala sam da ti mrtvom stavljam novčiće na oči i da ti ljubim modre usne, udišem tvoj truli zadah.  Poželjela sam oguljeti i skinuti kožu s tebe i navući je na sebe,pa da vidim što znači biti u tuđoj koži i željela sam vidjeti od čega se sastoji to tvoje hladno tijelo, jer to bi istinski značilo-upoznati te. Željela sam 3 mjeseca promatrati te i gledati kako se izvana sušiš, dehidriraš, a kako te iznutra rastapaju enzimi i želučana kiselina te upijati tvoj vonj. Željela sam gledati kako ti nokti, kosa i brada rastu i nakon smrti, te mrsiti te žive dlake koje bujaju iz tebe. Željela sam skinuti taj tvoj grubi površinski sloj i vidjeti da postoji i druga strana tebe. U mojim snovima i maštanjima ja nikad nisam plakala za tobom, već sam te svakim svojim djelićem bića obožavala, no ti si često plakao za mnom. Često sam sanjala da sam umrla od prevelike doze tebe, da sam tiho izdahnula i otvorenih očiju utonula u vječni san. Uvijek si gledao moju smrt i plakao svaki put kada si vidio svoj odraz u mojim mrtvim očima.Bojao si se pomisli da bi mogao biti vječno zatočen u meni, zatvoren u pogledu najobičnije smrtnice. Voljela bih da sam barem jednom umrla u tvome naručju, no uvijek sam umirala pred tobom jer ti si me ubijao.. Jednom sam sanjala da si mi u snu,umjesto poljupca na usne izlio kiselinu i istopio moje ždrijelo, a potom lizao moju zatrovanu krv i umro ubrzo nakon mene. Bio je to najljepši san.  Često si me u snovima ubijao šutnjom. Ne znam zašto, no tvoja nijemost je rezala moju kožu poput excalibura, no smrt me nikada nije boljela. Sanjala sam MRTVOG TEBE, MRTVU SEBE... no, samo u snovima si bio moj i samo mrtav si na neki način bio moj zarobljenik. Smrt je tako skidala stare okove i stavljala nove,a JA SAM UŽIVALA! I nikada ti nisam rekla da bih upravo ja voljela udahnuti tvoj zadnji dah i iz tvog posmrtnog hroptaja preuzeti život u svoje ruke. no, morila me misao.... misao da ja TEBE NISAM NITI JEDNOM UBILA, a ti mene jesi svaki put.Stoga sam legla pred tvoj prozor i pokušavala uhvatiti komarce koji su pili tvoju slatkastu krv... no... uhvatio si me kako umirem od smijeha i krvarim pod tvojim prozorom, no kao i uvijek do sada, zatvorio si prozor i nastavio spavati kao da ja nikada i nisam postojala. (09.11.2005) |
i slični ĆE BITI PRIJAVLJENI kao spam! Ne toleriram ni lance sreće i sl. 
